Glavna stranica

Dobro došli na Wikipediju

Trenutačno uređujemo 211.372 članaka.

Wikipedija je globalan, višejezičan projekt s ciljem izgradnje slobodne internetske enciklopedije koja je svima javno dostupna. Njezini su suradnici dobrovoljci. Wikipedijom danas rukovodi neprofitna organizacija Zaklada Wikimedija.

I vi možete uređivati Wikipediju!

Travanjski rat u vojnoj povijesti naziv je za rat vođen između 6. i 17. travnja 1941. između Sila Osovine i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka 1941., nakon državnog udara u Beogradu koji je Sile Osovine pokolebao u uvjerenju da se mogu osloniti da Jugoslaviju neće u suradnji s Velikom Britanijom ugroziti vojnu poziciju Njemačke i Italije. Uz to Italija je odranije imala planove za razbijanje Jugoslavije, kako bi uspostavom imperijalne vladavine na istočnoj obali Jadrana, pretvorila to more u svoje unutrašnje vode. Sile Osovine su bez poteškoća porazile, okupirale i razdijelile Kraljevinu Jugoslaviju, ali neki autori iznose da je tajno pripremani napad Trećeg Reicha na SSSR (koji, vrijedi opaziti, nije ni riječju protestirao zbog njemačkog napada na Jugoslaviju; uostalom su 10 mjeseci ranije sovjetske snage uz njemačku podršku okupirale Moldaviju, tj. dio Jugoslaviji susjedne Rumunjske) – Operacija Barbarossa – bio odgođen za nekoliko tjedana; posljedično su njemačke snage zauzele do početka oštre ruske zime 1941. godine nešto manji teritorij, nego što bi bile u stanju bez napada na Jugoslaviju. Kraljevina Jugoslavija se za rat sa Silama Osovine pripremila na samom početku Drugog svjetskog rata, a Njemačka je iz korespondencije Jugoslavije s njenom saveznicom Francuskom – koju su zaplijenili nakon svoje pobjede nad Francuskom 1940. godine – znali da se Jugoslavija sprema frontalno braniti sve svoje granice, uz prodor u Albaniju pod talijanskom okupacijom i po mogućnosti prodor na teritorij Bugarske. Zbog ratne opasnosti je Jugoslavija vršila djelomične mobilizacije, te je od 1939. godine pod oružjem neprekidno bilo između 350 i 700 tisuća jugoslavenskih vojnika. Jugoslavenska vojska je bila zastarjelo naoružana, a koncept obrane neprilagođen suočavanju s vojnim snagama spremnima za izvođenje brzih prodora uz korištenje jakih oklopnih snaga, te su Sile osovine ocijenile da će invazijske snage od 860.000 vojnika biti sasvim dovoljne da je poraze. Glavni napad je trebao uslijediti iz Bugarske, gdje je Njemačka bila koncentrirala snage radi invazije na Grčku, koja se uspješno opirala talijanskim napadima i u koju su se počele iskrcavati značajne Britanske snage: umjesto na Grčku, njemačke postrojbe će najprije udariti na Kraljevinu Jugoslaviju. Brz poraz u ratu je bio posljedica slabosti Kraljevine Jugoslavije, koja je njenim stanovnicima – pa i vojnim obveznicima – bila jasna: njemačkoj vojnoj sili koja je već pregazila pola Europe nije Jugoslavenska vojska sama za sebe mogla predstavljati ozbiljnog neprijatelja. Uz to, 22 godine stara država u kojoj su vlade padale više nego jednom godišnje, a vodstvo se uvelike oslanjalo na četnike i orjunaše, nije uspjela pridobiti vjernost velikog dijela svojega stanovništva. U 108. pješačkom puku na području Bjelovara zapovjednici su metke podijelili samo Srbima, a hrvatski vojnici su se potom pubunili čim su 8. travnja bili meci podijeljeni i njima, radi pripreme za borbu s Nijemcima koji su nedaleko bili prešli granicu; ta je vojna pobuna poslije postala poznata kao Bjelovarski ustanak. I inače su se vojnici i vojni zapovjednici koji nisu bili Srbi pokazali slabo spremnima da ratuju u redovima zastarjele vojske koja je odlučila mobilizirati preko milijun vojnih obveznika, od kojih čak trećina nije mogla dobiti niti uniforme.