Gajeva latinica
.jpg)
Gajeva latinica ili gajica, varijanta latiničnog pisma koje je razvio hrvatski lingvista Ljudevit Gaj u prvoj polovini 19. vijeka, najpre za potrebe standardizovanja hrvatskog jezika i ujedinjenje Hrvata za vreme hrvatskog narodnog preporoda u borbi protiv mađara
Objavljena je 1830. godine u knjizi pod naslovom "Kratka osnova Horvatsko-Slavonskoga pravopisanja". Kasnije je lingvista Đuro Daničić pred kraj 19. vijeka predložio nekoliko izmjena od kojih je prihvaćena samo jedna za glas "đ", umesto dotadašnjeg pisanja "Gj" da se piše "Đ".
Gajeva hrvatska latinica je 1918. postala jedno od dva ravnopravna pisma novostvorenog srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezičkog standarda, kasnije samo srpsko-hrvatskog jezičkog standarda. Nakon raspada SFRJ 1990-ih osim u hrvatskom jeziku nastavlja da se koristi i za bosanski jezik, a u srpskom jeziku koristi se kao drugo ili nezvanično pismo. Veoma sličnu verziju koriste i crnogorski jezik i slovenački jezik. Takođe se slična varijanta koristi i za banatsku verziju bugarskog jezika.
Sastoji se od trideset slova (27 prostih i tri dvvojnа), a prema prva četiri slova toga pisma (a, be, ce, de) naziva se abecedom.
Povijest[uredi - уреди | uredi kôd]
Gajeva kodifikacija[uredi - уреди | uredi kôd]
Gajicu je razvio hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj te ju je objavio 1830. godine u "Kratkoj osnovi horvatsko-slavonskoga pravopisnja". Po uzoru na češku latinicu Ljudevit Gaj je u hrvatsku latinicu uvrstio slova C, S, Z i Č, Š, Ž. Preuzeo je također iz češkog Ň te slovačkog Ľ koja su kasnije zamjena sa NJ i LJ. Pored toga je uvidio glas za posebno slovo Ǧ koje je kasnije zamjenjeno u DŽ po uzoru na poljski. Češko slovo Ť Gaj je još na početku zamjenio sa TJ no malo kasnije je namijesto toga počeo rabiti slovo Ć. Umijesto češkoga Ď koje je Gaj prepoznao kao slovo između DJ i GJ, Daničić kasnije zamjenjuje se za slovo Đ koje se i danas rabi. Glede toga kako hrvatski jezik ima različit glas jata (ije, i, e ) za jedinstveno slovo umijesto navedenih glasova Ljudevit Gaj je po uzoru na svoga prethodnika Ivana Belostenca namjeravao uvrstiti slovo Ě no većina to slovo nije prihvatila nazivajući ga podrugljivo rogato E.
Daničićeva reforma[uredi - уреди | uredi kôd]
Đura Daničić je svoje najznačajnije delo, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, započeo pisati reformisanom latinicom čiji su znakovi u potpunosti odgovarali ćiriličkim i delimično pravilu „jedno slovo za jedan glas“. Prva sveska Rječnika koju je on uredio pojavila se u godini njegove smrti 1882. Daničić je pokušao reformu latinice oslanjajući se na Vukovu osnovnu ideju da svakom glasu odgovara jedno slovo. Zato je izostavio digrame lj, nj, dj i dž i uzeo nova slova ļ, ń, đ, ģ. Od njegove reforme do danas je ostalo slovo đ.[1]
Abeceda[uredi - уреди | uredi kôd]
Latinica se još naziva i abeceda, po prva četiri slova (a, be, ce, de). Slova se izgovaraju (IPA) i nazivaju određenim redom:
| Slovo | IPA | Naziv | Slovo | IPA | Naziv | Slovo | IPA | Naziv |
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| A, a | /a/ | a | G, g | /ɡ/ | ge | O, o | /o/ | o |
| B, b | /b/ | be | H, h | /x/ | ha | P, p | /p/ | pe |
| C, c | /ts/ | ce | I, i | /i/ | i | R, r | /r/ | er |
| Č, č | /tʃ/ | če | J, j | /j/ | je | S, s | /s/ | es |
| Ć, ć | /tɕ/ | će | K, k | /k/ | ka | Š, š | /ʃ/ | eš |
| D, d | /d/ | de | L, l | /l/ | el | T, t | /t/ | te |
| Dž, dž | /dʒ/ | dže | Lj, lj | /ʎ/ | elj | U, u | /u/ | u |
| Đ, đ | /dʑ/ | đe | M, m | /m/ | em | V, v | /ʋ/ | ve |
| E, e | /e/ | e | N, n | /n/ | en | Z, z | /z/ | ze |
| F, f | /f/ | ef | Nj, nj | /ɲ/ | enj | Ž, ž | /ʒ/ | že |
To su ujedno i nazivi velikih i malih, tiskanih i pisanih slova srpskohrvatske abecede. Od 30 slova u srpskohrvatskome jeziku 27 ih se piše pomoću jednoga znaka (jednoslovi), a 3 pomoću dva znaka (dvoslovi) i to dže, elj i enj. Dvoslovi imaju dva velika oblika: Dž i DŽ, Lj i LJ, Nj i NJ. Prvi se rabi kad se samo prvo slovo u riječi piše veliko, drugi kad je cijela riječ napisana velikim slovima (LJERKA, ne LjERKA) te u pisanju složenih kratica (NJDR, a ne NjDR, za Njemačka Demokratska Republika).
Primjer tačne upotrebe[uredi - уреди | uredi kôd]
Složena kratica (nastala od početnih slova riječi u nazivu) SFRJ izgovara se es-ef-er-je (čest je primjer krivog izgovora es-ef-er-jot; kako se zapravo kratica bivše države izgovara na njemačkom i poljskom jeziku).
Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]
Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]
- Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2000.
- Lada Badurina, Ivan Marković, Krešimir Mićanović, Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-150-815-5