Dobro
 |
Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon. |
Dobro je centralni etički pojam, to jeste, filozofski pojam. Dobro se može tumačiti i sa religijskog aspekta.
Razlikujemo dobro u sebi i korisno dobro. Dobro u sebi ne zavisi od drugog bića, nema vanjsku svrhu, nema za cilj neku korist ili interes. To je čisto dobro. Kada govorimo o dobru u sebi, mislimo na vrijednost, vrlinu, ono čemu se teži, ideal dobra. Korisno dobro ima za svrhu neku korist, neki interes.
Sva pojedinačna dobra teže da se približe najvišem dobru, i zbog toga je moguće stupnjevito mjerenje dobra, hijerarhija dobra (dobar-bolji-najbolji).
Religijski aspekt[uredi | uredi izvor]
Dobro se može tumačiti i sa religijskog aspekta. U religiji je najviše dobro Bog. Sve velike religije poručuju dobra djela kao put do vrhunskog dobra. U svakoj monoteističkoj religiji nalazimo pravila, upute za ponašanje. Religija smatra da suštinu dobrog čovjeka čini ljubav prema Bogu i prema čovjeku.
Moral i religija[uredi | uredi izvor]
Centralni pojam i morala (etike) i religije je pojam dobra ,po sebi vrhunskog dobra. S tim u vezi je i dobro djelovanje koje nas približava vrhunskom dobru.
Mnogi filozofi su se bavili pitanjem vrline i dobra. Sokrat je smatrao da se vrlina može naučiti- ona je znanje. Tvrdio je da čovjek mora znati šta je dobro (ideja dobra) da bi dobro činio. I Platon vidi dobro kao vrhovnu ideju prema kojoj svi teže. Prema njemu za dobru državu potrebne su četiri vrline: mudrost, pravednost, hrabrost i umjerenost. Aristotel ne govori o općoj ideji dobra nego o pojedinačnom dobru čovjeka. Za njega je najveća vrlina sredina između dvije krajnosti (zlatna sredina).
U etici je poznato hedonističko i utilitarističko shvatanje dobra. Hedonizam istiće ugodu-osjećaj zadovoljstva kao najveće dobro. Smatra da taj osjećaj upravlja našim životom i da sve što mislimo i činimo je usmjereno prema osjećaju ugode.
J.S. Mill smatra da nije važna količina ugode, nego kvalitet, zbog toga je krajnji cilj korist (lat. utilitas = koristan)-ovo je utilitarističko gledište. Ovo gledište smatra da svako djelo procijenjujemo prema posljedicama i korisnosti, jer to dovodi do sreće pojedinca, a time i do sreće cijele zajednice. Ovakvo mišljenje izaziva dilemu: kada i koliko individualne koristi mogu biti i koristi društva?
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
 |
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: |
